WiLd bLack Rose

Ponovo su se zatvorile visoke i zahrđale kapije srca.
Svaki nenamjerni nanesen bol ih iznova hrani i održava.
Nećeš više proći kroz te kapije, obećavam...
Oživjeli su čuvari ponosa. Svečano im se poklanjam i zahvaljujem što su se vratili spasiti svoju povrijeđenu tvrđavu.
Hladno će stajati ispred tih kapija, sa usijanim mačevima, i riječima grubim, i neće mariti ako padneš na koljena..prava vrijednost nekoga se ocjenjuje strahom zbog gubitka istog..
I tada će sve biti jasno, kada izgori povez na očima i sukobiš se s istinom..
Pogledaj iza sebe pepeo što je ostao, to nije ruševina onoga što je građeno, nego znak praznine i pustoši da na tom mjestu ništa nije ni pravljeno...

Kao krik u mislima, zarobljena zvijer, vrišti, opominje i kida sve sa sebe, da se oslobodi..
Ne, ja ovdje ne pripadam..
Doziva te u pomoć sa ispruženim rukama, krvavih od udaranja tvoje podsvijesti...izvuci me van! Zašto me negiraš?!..
Vječno se bori sa uvijek svježim ožiljcima..neće zarasti, ne..sve dok ne bude primjećena..
Neće ni nestati, ma koliko bio nijem za njena urlanja..
Samo će tako nastaviti, negdje iz dubine svojih odaja, da ti šalje klik, odgovore na pitanja, koja ćeš opet, pa zna se..zanemariti..

Zaledila bih svaki trenutak s tobom da me podsjećaju kako nekada život zaista može biti blagodaran.
Ali onda se pojavi taj gorki osjećaj, zaigra ti u duši neki okorjeli vrag, pa se pitaš šta se krije iza sve te ljepote?!
Da li sve može biti tako lijepo, lepršavo, kao bajka sa happy end-om, a da ti poslije to sve što ti je drago ne naplati suzama i bolom...
Znam da se zamaram glupostima...
Teško se opustiti poslije silnih oluja koje uvijek sruše sve što izgradiš.
Bitno je sada, a ne jučer ili sutra!
Uredu je, prepuštam se...prepuštam se, iako me mori misao, gdje si nestao ove noći... :/

Jer tamo negdje..nema mene..neću ti se više ponoviti!
Ali to je moja kazna, da osjetim bol svaki put kada te se sjetim..
Imaš pravo kada kažeš - tebi i jedan oblačak na nebu zasmeta, previše si živa, previše slobodna - ..
Onda pokušaj shvatiti zašto mi je teško zarobiti dušu svakodnevnim stvarima, ne mogu da se smirim, ne mogu gledati samo u jedan pravac..
Ne znam živjeti planski, svaki dan za mene nova je serija, organizovani haos, oluja, bura..
I da, to sam ja..
previše živa i
previše slobodna...